Tko će osigurati hrvatsku poljoprivredu kada klimatski rizik postane preskup?

Država plaća do 70% premije osiguranja, a ipak osiguranje koristi tek oko 5% hrvatskih poljoprivrednih gospodarstava. U međuvremenu suša, poplave, tuča, požari i ekstremne temperature postaju sve veći proizvodni rizik. Problem više nije samo kako osigurati poljoprivredu, nego kako stvoriti sustav u kojem će osiguranje uopće ostati dostupno.

Što se događa kada poljoprivrednik zasije pšenicu, kukuruz, posadi voćnjak ili vinograd, uloži novac u sjeme, gnojivo, gorivo i rad, a onda nekoliko mjeseci bez dovoljno kiše uništi očekivani prinos? Tko tada plaća račun? Poljoprivrednik? Osiguravatelj? Država? Ili na kraju svi mi kroz poreze i javni novac?

Hrvatska poljoprivreda već osjeća posljedice klimatskih promjena. Sušna razdoblja postaju problem za proizvodnju, ekstremne oborine povećavaju rizik od poplava, a tuča, olujni vjetrovi i požari mogu u nekoliko sati uništiti proizvodnju koja se stvarala mjesecima. Prema analizi OECD-a, Hrvatska je posebno izložena klimatskim rizicima, dok je pokrivenost osiguranjem od klimatskih rizika niska u usporedbi s većinom država EU-a.

Iako država već ima sustav kojim pokušava potaknuti poljoprivrednike da osiguraju proizvodnju. U okviru intervencije 76.01. „Osiguranje poljoprivredne proizvodnje“ javna potpora može pokriti do 70% prihvatljive premije osiguranja. Za 2025. godinu raspoloženo je bilo 14,04 milijuna eura javne potpore, uz maksimalno 75.000 eura potpore po korisniku. Međutim, u ožujku 2026. Ministarstvo poljoprivrede objavilo je podatak koji bi trebao biti ozbiljan signal – osiguranje koristi tek oko 5% poljoprivrednih gospodarstava u Hrvatskoj.

Dakle, problem nije samo u tome što osiguravatelji nude ili ne nude određene proizvode. Problem je što velika većina poljoprivrednika i dalje nije osigurana. Ako država plaća 70%, zašto se poljoprivrednici ne osiguravaju? To je pitanje koje bi trebalo postaviti Ministarstvu poljoprivrede, osiguravateljima i samim poljoprivrednicima. Jedan dio odgovora je cijena rizika. OECD upozorava da su visoki rizici, posebno izloženost suši i nedovoljno razvijeno navodnjavanje, povezani s visokim premijama osiguranja. To stvara paradoks. Poljoprivredniku je osiguranje potrebno upravo zato što je rizik velik. Ali što je rizik veći, osiguranje postaje skuplje. A što je osiguranje skuplje, manja je vjerojatnost da će ga mali poljoprivrednik moći ili htjeti kupiti. Tako nastaje začarani krug.

Hrvatska ne može osigurati ono što prethodno nije pokušala zaštititi

Kod suše se problem možda najbolje vidi. Osiguranje može nadoknaditi dio financijskog gubitka nakon štete, ali ako poljoprivredno gospodarstvo nema pristup
navodnjavanju, ne postoji polica koja može riješiti temeljni problem nedostatka vode. Zato se pitanje osiguranja mora promatrati zajedno s pitanjem navodnjavanja. OECD navodi da je razvoj navodnjavanja jedno od važnih područja prilagodbe hrvatske poljoprivrede klimatskim promjenama. Nacionalni plan prilagodbe cilja na ukupno 100.000 ha navodnjavanog zemljišta. Postoje i konkretni projekti koji pokazuju da infrastruktura može mijenjati situaciju. U Istri je projekt javnog navodnjavanja Červar Porat–Bašarinka izgradio akumulaciju kapaciteta 865.000m³, 22 km cjevovoda i sustav koji omogućuje navodnjavanje oko 555 ha poljoprivrednog zemljišta. Nakon uvođenja sustava broj dana suše za poljoprivredu smanjen je s tri do četiri mjeseca na nulu, a prinosi su u prvoj godini porasli oko 10%. To je važna lekcija.

Što ako klimatski rizik postane prevelik za privatno osiguranje?

Croatia osiguranje u svom izvješću za 2025. izrijekom navodi da klimatske promjene predstavljaju izazov za osiguravanje poljoprivrede, šumarstva i ribarstva. Učestaliji i intenzivniji ekstremni događaji mogu povećati broj odštetnih zahtjeva i smanjiti profitabilnost osiguravanja tih rizika. U istom izvješću osiguravatelj upozorava i na mogućnost da pojedinci u visokorizičnim područjima imaju poteškoća s dobivanjem osiguranja te da reosiguravatelji mogu mijenjati limite, premije i sklonost preuzimanju određenih katastrofalnih rizika. To je ključna stvar koju javnost često ne vidi. Kada kupimo policu osiguranja, iza osiguravatelja često postoji još jedan osiguravatelj, reosiguravatelj. Ako i reosiguravatelju neki rizik postane prevelik, cijeli lanac postaje skuplji.

Francuska je posljednjih godina upravo zbog klimatskih promjena reformirala sustav osiguranja poljoprivrede. Od 2023. godine koristi model s tri razine. Prvu razinu čine uobičajeni rizici koje prvenstveno nosi sam poljoprivrednik. Drugu razinu čine značajniji klimatski rizici koje pokriva subvencionirano osiguranje. Treću razinu čine ekstremne katastrofalne štete kod kojih se uključuje država kroz nacionalnu solidarnost. Francuska pritom subvencionira premiju osiguranja do 70%.Ali postoji još jedna važna razlika. Država nije samo povećala subvenciju. Ugradila je podjelu rizik između poljoprivrednika, osiguravatelja i države. Kod iznimnih šteta država preuzima velik dio tereta. Time se smanjuje rizik da privatni osiguravatelji budu suočeni s katastrofalnim gubicima koje sami ne mogu podnijeti. Francuska je pritom uvela i sustav u kojem osiguravatelji sudjeluju u isplati državne pomoći, odnosno funkcioniraju kao svojevrsni jedinstveni kanal prema poljoprivredniku. To je model koji bi Hrvatska mogla ozbiljno proučiti.

Španjolska ima još razvijeniji sustav. Tamo je osiguranje poljoprivrede organizirano kroz nacionalni sustav koji postoji od 1978. godine. Za 2026. španjolska država izdvaja 315 milijuna eura za subvencioniranje polica poljoprivrednog osiguranja. Sustav ima 45 različitih linija osiguranja i pokriva većinu važnih poljoprivrednih proizvodnji i rizika.Koliko je takav sustav razvijen pokazuje podatak iz 2023. godine: nakon druge uzastopne sušne godine, uz tuču i snažna nevremena, isplaćene štete iz poljoprivrednog osiguranja premašile su 1,24 milijarde eura. Drugim riječima, osiguranje nije zamišljeno kao mali dodatak poljoprivrednoj politici. Postalo je jedan od njezinih glavnih stupova.

Italija također razvija kombinaciju osiguranja, javnih subvencija i mutualističkih fondova. Posebno je zanimljiv njihov sustav javne potpore i reosiguranja te nacionalni mutualistički fond AgriCat za katastrofalne događaje. U 2026. godini talijanski sustav upravljanja rizicima uključuje subvencionirane police, mutualističke fondove, fondove za stabilizaciju prihoda i nacionalni fond za katastrofalne rizike. Talijansko iskustvo pokazuje da se ne mora sve rješavati jednom policom. Može se kombinirati više instrumenata.

Što bi Hrvatska mogla napraviti?

Hrvatska već ima jedan važan element, a to je javno sufinanciranje premije koji očito nije dovoljan. Ako samo oko 5% gospodarstava koristi osiguranje, potrebno je pitati što koči širu primjenu. Država ne bi trebala samo plaćati policu. Trebala bi plaćati smanjenje rizika. Ovdje Hrvatska može napraviti korak dalje. Zašto subvencija od 70% ne bi bila povezana i s mjerama prilagodbe? Primjerice: poljoprivrednik koji ima sustav navodnjavanja mogao bi imati povoljniju procjenu rizika, onaj koji ulaže u protugradnu zaštitu mogao bi ostvariti popust, onaj koji koristi određene metode očuvanja vlage u tlu mogao bi imati povoljniji profil rizika, proizvođač koji provodi protupožarne mjere mogao bi dobiti bolje uvjete. Drugim riječima, država ne bi trebala samo subvencionirati posljedicu klimatskog rizika. Trebala bi subvencionirati njegovo smanjenje.

A što s poplavama i požarima?

Isti princip vrijedi i izvan poljoprivrede. Ako poljoprivredno zemljište redovito plavi, potrebno je ulagati u odvodnju, retencije i sustave obrane od poplava. Ako požar ugrožava poljoprivredne površine, nije dovoljno nakon požara isplatiti odštetu. Treba održavati protupožarne putove, uređivati zapušteno zemljište, omogućiti pristup vatrogascima i upravljati gorivim materijalom. I tu se vraćamo na pitanje odgovornosti. Ako privatni vlasnik zemljišta ne održava parcelu i time povećava rizik za susjede, bi li taj rizik trebao imati financijsku posljedicu? Možda. Ali ne samo kroz kaznu. I kroz cijenu osiguranja. Tko smanjuje rizik – plaća manje. Tko ga povećava – plaća više. Takav bi sustav imao daleko snažniji preventivni učinak od same kazne.

Hrvatska treba svoj model klimatskog osiguranja

OECD u najnovijem pregledu hrvatskog gospodarstva ide korak dalje. Zbog niske pokrivenosti osiguranjem predlaže razmatranje obveznog osiguranja od prirodnih katastrofa, posebno u područjima visokog rizika. Istodobno navodi mogućnost državnog sustava reosiguranja koji bi se financirao fiksnim nametom na police osiguranja, po uzoru na francuski model. Takav bi sustav mogao riješiti jedan od najvećih problema, a to je da privatni osiguravatelj ne bi sam nosio ekstremni katastrofalni rizik. Država bi preuzela dio distribucije rizika. Ali zauzvrat bi se od države moralo tražiti ulaganje u prevenciju.Jer nema smisla graditi sustav u kojem država preuzima sve veći dio računa nakon katastrofe, a premalo ulaže u infrastrukturu koja može smanjiti štetu. Ako svake nekoliko godina nakon velike suše država mora isplaćivati pomoć, to može biti politički i socijalno razumljivo. Ali dugoročno nije dovoljno. Poljoprivrednik mora znati da može planirati proizvodnju. Osiguravatelj mora znati koliki rizik preuzima. Država mora znati koliko će je sustav koštati. A porezni obveznik mora znati zašto ponovno financira sanaciju. Zato bi cilj trebao biti što manje izvanrednih sanacija, a što više unaprijed planiranog upravljanja rizikom.

Ako se klimatski rizici budu povećavali brže nego što se razvijaju navodnjavanje, zaštita od poplava, protupožarna infrastruktura i prilagodba poljoprivrede, osiguranje će prirodno postajati skuplje. Tada će se dogoditi da će oni koji si osiguranje mogu priuštiti biti zaštićeni, a oni koji si ga ne mogu priuštiti ostat će izloženi.

Zato bi sljedeći korak trebao biti stvaranje hrvatskog modela upravljanja klimatskim rizikom u poljoprivredi. Modela u kojem će država financirati prevenciju i dio premije, poljoprivrednik ulagati u otpornost, osiguravatelj preuzimati mjerljivi rizik, reosiguravatelj pokrivati velike gubitke, a država intervenirati kod katastrofalnih događaja. Takav model ne bi samo štitio poljoprivrednike već i javne financije.