Od izvještavanja do upravljanja: kako održivost pretvoriti u poslovnu vrijednost

Posljednjih nekoliko godina održivost je u poslovnom svijetu gotovo postala sinonim za izvještavanje. Poduzeća su zaokupljena ispunjavanjem regulatornih zahtjeva, prikupljaju podatke, računaju emisije, analiziraju lance vrijednosti i razvijaju sustave ocjene dobavljača, procjenjuju značajnost tema i pripremaju sve detaljnija izvješća u skladu sa standardima izvještavanja i regulatornim zahtjevima. Istodobno, europski regulatorni okvir održivosti prolazi kroz razdoblje velikih promjena. Nakon usvajanja Omnibus paketa i značajnog pojednostavljenja europskog regulatornog okvira održivosti, od izmjena zahtjeva povezanih s CSRD-om, CSDDD-om i EU taksonomijom do revizije ESRS-a i značajnog smanjenja broja podatkovnih točaka, mnoga su poduzeća počela preispitivati opseg i dinamiku svojih ulaganja u održivost.

No upravo u takvim okolnostima regulatorne neizvjesnosti postaje vidljiva razlika između održivosti kao regulatorne obveze i održivosti kao načina upravljanja poslovanjem. Jer izvještavanje samo po sebi ne čini poslovanje održivijim. Pravi pomak događa se tek kada podaci o održivosti prestanu biti cilj i postanu alat za poslovno odlučivanje. Tada se fokus mijenja s pitanja što moramo objaviti na puno važnije pitanje što nam ti podaci govore o našem poslovanju danas, njegovoj otpornosti u budućnosti i odlukama koje trebamo donijeti?

Održivost kao temelj poslovnih odluka

Podaci o emisijama, energiji, vodi, otpadu, zaposlenicima, sigurnosti i zdravlju na radu ili dobavljačima imaju ograničenu vrijednost ako završavaju samo u tablicama izvještaja. Njihova prava vrijednost proizlazi iz mogućnosti da se na temelju tih podataka prepoznaju troškovi, rizici i poslovne prilike te donose kvalitetnije poslovne odluke.

Gdje trošimo previše energije i resursa? Koji dio lanca dobave može ugroziti kontinuitet poslovanja? Kako klimatske, regulatorne ili tehnološke promjene mogu utjecati na postojeći poslovni model? Možemo li postojeći linearni poslovni model postupno transformirati u kružni? Otvaraju li promjene potreba kupaca prostor za nove proizvode i usluge? Odgovori na ova pitanja određuju smjer održive transformacije poslovanja poduzeća i trebali bi biti polazište njegove buduće strategije.

Pritom nisu svi ESG čimbenici jednako važni za svako poduzeće. Nestašica vode može biti presudan poslovni rizik za djelatnosti koje o njoj snažno ovise, od poljoprivrede i prehrambene industrije do turizma u područjima izloženima nestašici vode, dok u financijskom sektoru znatno veću važnost mogu imati kibernetička sigurnost, zaštita podataka ili kvaliteta korporativnog upravljanja. Zato je potrebno prepoznati upravo one čimbenike održivosti koji su značajni za konkretnu industriju, poslovni model i tržište.

Od dvostruke značajnosti prema strategiji održivosti

Poslovni rizici i prilike ne mijenjaju se proporcionalno promjenama regulative. Na njih utječu tržišni zahtjevi, očekivanja kupaca, geopolitičke i tehnološke promjene, dostupnost i cijene resursa te klimatski i drugi povezani poslovni rizici. Iako regulatorne promjene mogu utjecati na dinamiku i prioritete ulaganja, poslovni razlozi za upravljanje održivošću ne nestaju promjenom regulatornog okvira. Uprave će ulagati u održive projekte kada oni smanjuju troškove i rizike, jačaju otpornost poslovnog modela ili otvaraju nove izvore prihoda.

Kvalitetna analiza dvostruke značajnosti zato ne bi trebala završiti popisom tema za izvještavanje. Ona bi trebala biti polazište za definiranje prioriteta poslovanja te konkretnih ciljeva, mjera i odgovornosti. Dobra strategija održivosti ne bi trebala biti katalog poželjnih inicijativa. Ona treba sadržavati jasno definirane prioritete, mjerljive ciljeve, rokove, odgovorne osobe i pokazatelje uspješnosti. Tek tada održivost može zaživjeti u cijeloj organizaciji, od nabave i financija do upravljanja rizicima, ljudskim resursima i investicijama te razvoja proizvoda i odnosa s kupcima.

Gdje nastaje poslovna vrijednost?

Uprave poduzeća još uvijek traže odgovor na pitanje je li održivost trošak ili ulaganje? Odgovor prije svega ovisi o tome kako se njome upravlja.

S aspekta operativne učinkovitosti, održive mjere poput smanjenja potrošnje energije i materijala, racionalnijeg korištenja resursa, smanjenja otpada i primjene načela kružnog gospodarstva mogu izravno smanjiti troškove i povećati produktivnost.

S aspekta upravljanja rizicima, klimatski događaji, regulatorne promjene, problemi u lancu dobave, sigurnost zaposlenika ili reputacijski događaji mogu imati vrlo konkretne financijske posljedice. Poduzeća koja te rizike pravodobno identificiraju i njima aktivno upravljaju povećavaju otpornost svojeg poslovnog modela.

Dodatni izvor vrijednosti su novi prihodi i tržišne prilike. Promjene preferencija potrošača i rast potražnje za održivijim proizvodima i uslugama, uz potporu tehnoloških inovacija, mogu otvoriti nova tržišta i izvore prihoda.

Poslovna vrijednost ogleda se i u cijeni kapitala. Financijske institucije sve češće uključuju čimbenike održivosti u procjenu kreditnog i ukupnog profila rizika poduzeća. Ako ESG rizici povećavaju procijenjeni poslovni ili kreditni rizik, to se može odraziti i na uvjete financiranja. Slično tome, investitori za rizičnija ulaganja zahtijevaju viši očekivani povrat, što može povećati trošak kapitala.

Kako održivost utječe na vrijednost poduzeća?

Vezu između održivosti i poslovne vrijednosti najjednostavnije je razumjeti kroz logiku vrednovanja poduzeća. Vrijednost poduzeća ovisi o njegovoj sposobnosti generiranja budućih novčanih tokova, očekivanom rastu i riziku povezanom s njihovim ostvarivanjem. ESG čimbenici pritom mogu utjecati na sva ova tri elementa. Stoga ulaganje u ESG može koristiti poduzeću na više načina i posljedično utjecati na vrijednost poduzeća, njegove troškove financiranja i stupanj rizika. Kvalitetno upravljanje značajnim ESG čimbenicima može poboljšati profitabilnost i stabilnost poslovanja te smanjiti izloženost pojedinim poslovnim rizicima. Ako se to odrazi i na nižu percepciju rizika među investitorima i financijskim institucijama, može pridonijeti i nižem trošku kapitala (WACC), a time i nižoj diskontnoj stopi koja se primjenjuje pri vrednovanju poduzeća. Poduzeća s lošim ESG praksama suočavaju se s većim regulatornim, pravnim, reputacijskim i operativnim rizicima, što povećava rizik ulaganja. Posljedično, investitori traže veću premiju za rizik, što povećava diskontnu stopu. 

Bitno je uočiti da učinci pojedinih rizika održivosti mogu imati multiplikativni učinak na druge poslovne rizike. Loše upravljanje okolišnim, društvenim i upravljačkim rizicima može dodatno povećati regulatorne, pravne, operativne i reputacijske rizike. Posljedica može biti viši trošak kapitala i, uz ostale nepromijenjene uvjete, niža procijenjena vrijednost poduzeća.

S druge strane, ulaganja u energetsku učinkovitost mogu smanjiti operativne troškove, povećati EBITDA-u i buduće novčane tokove te tako, uz ostale nepromijenjene uvjete, pozitivno utjecati na vrijednost poduzeća. Slična se logika može primijeniti i na druge aspekte održivosti: mjere za unapređenje uvjeta rada i ravnoteže privatnog i poslovnog života mogu smanjiti fluktuaciju zaposlenika i povećati produktivnost, transparentnost prema kupcima može ojačati njihovu lojalnost, a inovacije otvoriti nove izvore prihoda.

Zato početne troškove ulaganja u pojedine aspekte održivosti ne treba promatrati izolirano. Njihovi učinci mogu se pokazati kroz veće buduće novčane tokove u duljem vremenskom roku, nižu izloženost rizicima i niži trošak kapitala.

Izvještaj treba biti posljedica dobrog upravljanja

Izvještavanje je važno, ali nije samo sebi svrha. Ono bi trebalo biti rezultat kvalitetnog sustava upravljanja i ogledalo onoga što se u poduzeću već događa. Prava poslovna vrijednost nastaje kada podaci o održivosti postanu podloga za investicijske odluke, upravljanje rizicima, razvoj proizvoda, kontrolu troškova i upravljanje poslovnim modelom.

Jer poduzeće koje razumije koji klimatski, društveni, tehnološki i tržišni čimbenici utječu na njegove prihode, troškove, imovinu i financiranje neće njima prestati upravljati zato što se promijenio rok ili opseg izvještavanja. Upravo tu završava održivost kao regulatorna obveza i počinje održivost kao poslovna strategija.