Konkurentnost u doba transformacije: kako se mijenja poslovanje utemeljeno na načelima održivosti
Posljednjih godina poduzeća su velik dio svojih napora u području održivosti usmjeravala na razumijevanje vlastitih utjecaja, rizika i prilika, postavljanje klimatskih i drugih ciljeva, razvoj politika, prikupljanje podataka i izvještavanje. Mnoga od njih danas znaju gdje žele biti 2030., neka i gdje se vide 2050. godine, ali jako malo ih zna kako do tamo doći i hoće li pretpostavke na kojima su ti planovi nastali do tada uopće ostati iste.
Zašto je održivost pitanje razvoja kapaciteta za prilagodbu
Poslovati prema načelima održivosti ne znači samo ispunjavanje postavljenih ciljeva u nekoliko ključnih pokazatelja uspješnosti. Napredak koji istodobno doprinosi poslovnoj uspješnosti, zaštiti okoliša i ljudskih prava gotovo uvijek zahtijeva sistemske promjene u planiranju i odabiru izvora energije i sirovina, redizajn proizvoda, nove tehnologije i proizvodne procese, produbljivanje odnosa s dobavljačima, velika kapitalna ulaganja ili razvoj potpuno novih poslovnih modela. Istodobno se moraju mijenjati i način donošenja odluka, odgovornosti unutar organizacije te znanja i kompetencije zaposlenika potrebne za provedbu tih promjena.
Poduzeća transformaciju utemeljenu na načelima održivosti ne provode u stabilnom okruženju. Stalno se mijenjaju pretpostavke na kojima se temelje njihove strategije i dugoročne odluke.
Klimatske promjene, geopolitičke napetosti, dostupnost i cijene energije i sirovina, ubrzani tehnološki razvoj i umjetna inteligencija, demografski trendovi te promjene u očekivanjima potrošača i zaposlenika istodobno mijenjaju uvjete poslovanja. Na europskoj razini taj se izazov sve više promatra upravo kao pitanje konkurentnosti: kako istodobno dekarbonizirati gospodarstvo, ubrzati inovacije, smanjiti strateške ovisnosti, osobito o uvozu ključnih resursa te osigurati dovoljno kapitala i kompetencija potrebnih za promjene koje slijede.
Održivost ulazi u fazu transformacije
U prvoj fazi ozbiljnije integracije održivosti u poslovne procese mnoga su poduzeća nastojala razumjeti što održivost znači za njihovo poslovanje. U drugoj su postavljala ciljeve, odgovornosti i sustave upravljanja. Sada dolazi najzahtjevniji dio: pretvoriti ambiciju u stvarnu promjenu poslovanja.
To je osobito vidljivo kod tranzicije na niskougljično gospodarstvo. Ciljevi smanjenja emisija mogu stati u jednu tablicu i nekoliko natuknica strategije, ali njihova provedba može značiti višegodišnju transformaciju proizvodnje i suradnju s raznolikim partnerima u lancu vrijednosti. Energetski intenzivno poduzeće možda mora promijeniti tehnologiju, osigurati energiju iz obnovljivih izvora, zamijeniti dio sirovina i materijala, razviti proizvode s manjim ugljičnim otiskom i uvjeriti kupce da ih prihvate. Pritom će dio uspjeha ovisiti o čimbenicima nad kojima poduzeće nema potpunu kontrolu.
Uspjeh transformacije utemeljene na načelima održivosti neće se mjeriti samo ambicijom postavljenih ciljeva i kvalitetom izvještaja.
Sve više će ovisiti o tome koliko je poduzeće sposobno mobilizirati kapital, tehnologiju i ljude, upravljati rizicima koji se međusobno preklapaju, uvjeriti postojeće ili pronaći nove poslovne partnere spremne na suradnju za ostvarivanje zajedničkih ciljeva te mijenjati vlastito poslovanje dovoljno brzo da ostane konkurentno dok se mijenja i okruženje oko njega.
Transformaciju treba i financirati
Promjena poslovnog modela, tehnologije ili izvora energije ima i svoju financijsku stranu. Dekarbonizacija industrije, modernizacija energetskih i prometnih sustava, razvoj kružnih proizvodnih procesa, digitalizacija ili prilagodba fizičkim posljedicama klimatskih promjena zahtijevaju ulaganja koja se često planiraju godinama unaprijed i vraćaju tijekom desetljeća.
Razmjeri potrebnih ulaganja pritom su veliki. Draghijev izvještaj o konkurentnosti procjenjuje da bi dodatna ulaganja potrebna za digitalizaciju i dekarbonizaciju gospodarstva te povećanje europskih obrambenih kapaciteta trebala iznositi oko pet posto BDP-a Europske unije godišnje – na razine kakve Europa nije bilježila desetljećima.
Pitanje nije samo kako pronaći dovoljno kapitala. Jednako je važno što će taj kapital financirati.
Kada govorimo o održivom financiranju, lako je prvo pomisliti na solarne elektrane, vjetroelektrane, energetski učinkovite zgrade ili druge investicije koje je relativno jednostavno prepoznati kao „zelene“. Međutim, velik dio transformacije gospodarstva morat će se dogoditi unutar poduzeća i sektora koji danas nisu zeleni. Cement, čelik, kemijska industrija, transport, poljoprivreda i brojni drugi sektori neće nestati iz gospodarstva. Morat će pronaći tehnološki i ekonomski izvediv način da posluju s manjim okolišnim otiskom.
Klimatski i drugi okolišni rizici, energetska učinkovitost, buduća cijena energije, tehnološka zastarjelost ili ovisnost o određenim sirovinama mogu utjecati na buduće novčane tokove i sposobnost poduzeća da izvršava svoje financijske obveze. Istodobno, sposobnost poduzeća da se uspješno transformira može otvoriti nova tržišta, smanjiti troškove, povećati produktivnost ili učiniti njegov poslovni model otpornijim na buduće promjene.
Upravljanje rizicima u vremenima stalnih promjena
Ako se pretpostavke na kojima poduzeće temelji investiciju mogu promijeniti tijekom njezina životnog vijeka, procjena rizika ne može završiti zapisivanjem nekoliko klimatskih, okolišnih ili društvenih rizika u registru.
Fizički klimatski rizik može promijeniti lokaciju na kojoj ima smisla graditi proizvodni pogon ili infrastrukturu. Ovisnost o jednoj sirovini može promijeniti odluku o dizajnu proizvoda ili dobavljačkoj strategiji. Očekivane promjene u energetskom sustavu mogu utjecati na izbor tehnologije čiji će životni vijek biti dvadeset godina. Demografske promjene i nedostatak određenih kompetencija mogu dovesti u pitanje investiciju koja je tehnološki izvediva, ali za čije upravljanje poduzeće nema dovoljno ljudi.
Kvalitetno upravljanje rizicima nije suprotnost promjeni niti mehanizam kojim se organizacija od nje štiti. Njegova je vrijednost upravo u tome da poduzeću omogući donositi bolje odluke dok se uvjeti mijenjaju.
To postaje posebno važno jer se rizici s kojima se poduzeća suočavaju sve rjeđe materijaliziraju pojedinačno. Klimatski, geopolitički, tehnološki, ekonomski i društveni rizici međusobno se povezuju, a posljedica jednog događaja može vrlo brzo prijeći iz jednog dijela poslovanja u drugi.
Upravo zato scenariji i stres-testiranje postaju važni i izvan financijskog sektora. Njihova svrha nije predvidjeti budućnost, nego provjeriti koliko su poslovna strategija i ključne investicijske odluke robusne ako se budućnost razvije drugačije od očekivanog.
Održivost kao sposobnost poslovanja u svijetu koji se mijenja
Zato je otpornost postala jedna od ključnih riječi u kontekstu održivog poslovanja. Kao i održivost prije nje, pritom riskira postati pojam koji svi koriste, a rijetko precizno definiraju. Otpornost ne znači sposobnost poduzeća da se odupre promjenama i zadrži postojeće stanje pod svaku cijenu. Upravo suprotno: znači sposobnost da prepozna kada se mijenjaju pretpostavke na kojima je gradila svoju strategiju, prilagodi način na koji do svojih ciljeva dolazi i pritom sačuva dugoročnu konkurentnost.
Otporno poduzeće nije ni ono koje je točno predvidjelo što će se dogoditi. To u današnjem okruženju vjerojatno nije ni moguće. Otporno je ono poduzeće koje razumije o čemu njegov poslovni model ovisi, dovoljno rano prepoznaje promjene u tim pretpostavkama i ima financijsku, tehnološku i organizacijsku sposobnost prilagoditi način na koji ostvaruje svoje ciljeve.
Sposobnost prilagodbe će sve više određivati tko će transformaciju pretvoriti u izvor konkurentnosti, a kome će ona ostati samo trošak.
Upravo zato će u sljedećoj fazi razvoja održivog poslovanja ključno pitanje biti sposobnost provedbe postavljenih ciljeva i prilagodbe načina na koji ih poduzeće ostvaruje u uvjetima koji se mijenjaju. To znači odabrati investicije koje istodobno jačaju konkurentnost i smanjuju dugoročne ranjivosti, osigurati kapital za transformaciju, razumjeti međusobno povezane rizike te razvijati tehnologije, kompetencije i poslovne modele koji poduzeću omogućuju stalnu prilagodbu.