Baterijske pohrane – kako ni jedan zeleni kilovatsat u Hrvatskoj ne bi bio izgubljen
Baterijske pohrane energije prema interesu investitora u sektoru obnovljivih izvora energije u Hrvatskoj trenutno su visoko na listi investicijskih prioriteta, što je prepoznala i država, koja ih potiče. Prema iskazu interesa za njihovu ugradnju na prijenosnoj i distribucijskoj mreži – a govorimo o više od 1 GW – te prema sve dinamičnijem rastu njihove instalirane snage, te relativno nove i revolucionarne tehnologije, jasno je da je konačno započelo „doba baterija“ i u našoj zemlji. U Europskoj uniji ta tehnologija raste iznimno brzo već dvanaestu godinu zaredom.
Za elektroenergetski sustav u kojem je sve više obnovljivih izvora energije tu su novi izazovi na koje treba adekvatno odgovoriti. Stoga je Hrvatska gospodarska komora, nedavno objavljujući position paper na temu baterija, u stručnu javnost stavila upravo temu baterija, prepreke za veću primjenu te tehnologije, te moguće prijedloge rješenja.
Za razliku od prirodnog plina, kojeg je relativno jednostavno skladištiti, pohrana električne energije veći je izazov. Višak električne energije donedavno je bilo moguće pohraniti samo u hidrološkim akumulacijama, koje omogućavaju dugotrajno i kratkotrajno skladištenje. One imaju i dalje važnu ulogu u elektroenergetskom sustavu, no kratkotrajno skladištenje električne energije u baterijskim sustavima od jednog do četiri sata, s iznimno brzim odazivom na potražnju, nameće se kao tehnološki optimum.
Kako se zbog mreže ne bi izgubio tempo energetske tranzicije, u prijelaznom periodu poteškoće s prihvatom nove zelene snage na mreži mogu se ublažiti. Cjenovno, baterije su sve pristupačnije i mogu biti spremne u kraćem roku nego što je potrebno da se realizira izgradnja nove elektroenergetske mreže. Baterijske pohrane se mogu ugrađivati modularno, uz postojeće „zelene elektrane“, neovisno tko ih posjeduje – industrija za vlastite viškove zelene energije, proizvođač električne energije ili pak mogu služiti operatoru mreže za poboljšanje uvjeta u mreži.
Ne manje važno, baterijske pohrane bitne su vlasnicima proizvodnih OIE postrojenja jer ublažavaju rastući problem negativnih sati na burzama (kada treba platiti za preuzimanje energije, tj. kada se događa da se isključuju elektrane), što je sve veći problem u Hrvatskoj pa se slobodno može reći da više nema projekta veće sunčane elektrane koji paralelno ne računa na ugradnju baterije. Osim što optimiziraju rad elektrane, baterije mogu pružiti pomoćne usluge operatorima sustava. Takve usluge su na tržištu te što je više pružatelje, njihova će cijena biti konkurentnija a trošak za operatora mreže manji.
Međutim, da bi taj tehnološki segment energetske tranzicije napredovao u Hrvatskoj, potrebna su transparentne i ujednačene prakse, na što je Hrvatska gospodarska komora upozorila u svojem position paperu. U dokumentu, iza kojeg stoji Udruženja OIE HGK, detektirana su brojna „uska grla“ i nejasnoće oko priključenja i korištenja te tehnologije. Primjerice, forsira se nearbitražni model rada baterije u kojem je pružanje pomoćnih usluga sustavu ograničeno, gdje baterija dominantno služi za pohranu vlastitih viškova proizvodnje. To nije optimum ni za elektroenergetski sustav – koji ima ograničenu korist od baterije – niti za one koji baterije ugrađuju, jer teže postižu isplativost takvog ulaganja. Dakle, smatramo da bi operatori distribucije i prijenosa, Ministarstvo gospodarstva i regulatorna agencija u narednom periodu trebali raditi zajedno da postignu optimum za ekonomski i tehnički održivu primjenu te nove tehnologije, u korist društva u cjelini.