Europa priprema nova energetska pravila, a Hrvatska još čeka ključni zakon

Hrvatska kasni više od godinu dana s donošenjem Zakona o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji. Dok realni sektor čeka usklađivanje s Direktivom RED III, iz Bruxellesa se već krajem 2026. najavljuju novi propisi.

Kašnjenje u sjeni novog zakonodavnog ciklusa

Dok Europska unija već u posljednjem tromjesečju 2026. godine planira predstaviti novi paket energetskih i klimatskih pravila, Hrvatska još nije zatvorila prethodni zakonodavni ciklus. Novi Zakon o obnovljivim izvorima energije i visokoučinkovitoj kogeneraciji (ZOIEVK) i dalje je u proceduri donošenja. No kašnjenje nije samo hrvatski problem. Riječ je o sustavnom europskom zastoju uzrokovanom kompleksnim regulatornim zahtjevima. Za hrvatsko gospodarstvo ključno je pitanje: hoće li novi Zakon biti samo birokratska forma ili funkcionalan alat za investicije?

Ovo kašnjenje izravno usporava investicijske procese i dovodi domaće gospodarstvo u poziciju pravne nesigurnosti u trenutku kada je dinamika tranzicije ključni faktor konkurentnosti.

Izazovi transpozicije i prekršajni postupci

Službeni rok za prenošenje Direktive RED III u nacionalna zakonodavstva istekao je 21. svibnja 2025. godine. Međutim, Hrvatska nije izoliran slučaj. Zbog iznimne kompleksnosti i zahtjevnosti novog okvira, potpunu transpoziciju završile su svega tri države članice:  Danska, Italija i Nizozemska. Druge velike ekonomije, poput Njemačke ili Češke, usvojile su krovne pakete, no razrada sektorskih pravila još traje. Zbog probijanja rokova Europska komisija pokrenula je prekršajne postupke protiv čak 26 država članica, uključujući Hrvatsku, dok su predmeti za Grčku, Maltu i Portugal već upućeni Sudu EU-a uz zahtjev za financijskim sankcijama. Za hrvatske poduzetnike ključno je pitanje što ovaj regulatorni vakuum znači u praksi.

U čemu je težina transpozicije i zašto svi kasne?

Direktiva RED III ne predstavlja samo izmjenu ciljeva, već zahtijeva korjenito restrukturiranje cjelokupnog energetskog i industrijskog sektora. Zahtjevnost njene provedbe leži u nekoliko ključnih razloga:

1. Multisektorski obuhvat i nedosezljivi ciljevi: RED III po prvi put uvodi stroge, obvezujuće ciljeve ne samo za proizvodnju električne energije, već i za industriju (uključujući obvezujuće kvote za zeleni vodik i RFNBO goriva), zgradarstvo, sektor grijanja i hlađenja te promet.
2. Kompleksno kartiranje i područja za ubrzani razvoj OIE: Zakon nalaže sveobuhvatno kartiranje kopnenog i morskog područja te uspostavu područja za brži razvoj OIE (tzv. Go-to zone). To zahtijeva dugotrajnu međuministarsku usklađenost, izmjene prostornih planova te usklađivanje s propisima zaštite okoliša i ekološke mreže Natura 2000.
3. Radikalna reforma administracije: Predviđa se uspostava Jedinstvene kontakt točke i obvezujuće skraćivanje upravnih postupaka, što traži potpunu digitalizaciju i reorganizaciju javnih tijela.
4. Strogi kriteriji održivosti biomase: Uvođenje novih pravila kaskadne uporabe biomase i rigoroznih dokaza o uštedi stakleničkih plinova stvara velika operativna opterećenja za drvnu industriju i energetski sektor.

Upravo zato je inicijativa trinaest država članica EU, predvođenih Austrijom i Njemačkom, koje traže jednogodišnji moratorij na donošenje novih propisa, potpuno opravdana. Ona jasno poručuje ono što realni sektor ističe godinama: tempo europske administracije mora se uskladiti sa stvarnim tehnološkim i ekonomskim mogućnostima gospodarstva.

Što novi Zakon TREBA definirati za hrvatske tvrtke?

Domaći realni sektor ne smije ostati u regulatornom vakuumu dok investitori odgađaju poslovne odluke. Hrvatska gospodarska komora (HGK) naglašava da novi Zakon mora ponuditi konkretna i provediva rješenja:

• Predvidljiv i stabilan sustav potpora: Zakon mora jamčiti transparentan i višegodišnji raspored natječaja za tržišne premije i zajamčene otkupne cijene. Ulagačima je potrebna pravna sigurnost, a ne povremene i nepredvidive natječajne kvote.
• Područja za brži razvoj OIE: zone ne smiju postati nova birokratska zamka. Zakon mora osigurati da se projekti unutar tih zona doista odobravaju po skraćenom postupku (do 12 mjeseci) uz izuzeća od nepotrebnih procjena ako su mjere zaštite okoliša već definirane planom.
• Funkcionalna Jedinstvena kontakt točka: Birokracija mora dobiti jasne, obvezujuće rokove. Ako administracija ne odgovori u propisanom roku, moraju se aktivirati mehanizmi odobrenja kako bi se spriječila opstrukcija investicija.
• Realna pravila za prometni sektor: Sustav naknada za distributere goriva mora se redefinirati kako bi poticao tranziciju, a ne samo kažnjavao industriju prije nego što infrastruktura uopće postane dostupna.

Sektor prometa pred nerealnim pritiskom regulative

Najveći operativni i financijski izazov nalazi se upravo u sektoru prometa. Distributeri goriva suočeni su s obvezom stalnog podizanja udjela obnovljivih izvora kako bi se dosegnuo cilj od preko 20% energije iz OIE u prometu do 2030. godine. 

Dosadašnja praksa pokazuje da su ciljevi postavljeni iz Bruxellesa često odvojeni od tehničke i ekonomske realnosti na terenu. Industrija opravdano upozorava da ostvarenje ovih kvota zahtijeva značajna ulaganja u infrastrukturu i opskrbne lance, dok je dostupnost naprednih goriva na tržištu i dalje ograničena. Kaznena politika bez osiguranih provedbenih mehanizama, jasnih podzakonskih akata i prateće infrastrukture neće stvoriti zeleni promet, već će samo dodatno opteretiti poslovanje tvrtki, što bi u konačnici moglo preliti teret na maloprodajne cijene goriva za građane.

Predvidljivost kao preduvjet konkurentnosti

Za stabilnost gospodarstva od presudne je važnosti uređenje sustava tržišne integracije kroz programe potpora (tržišne premije i zajamčene otkupne cijene). Natječajni postupci moraju biti transparentni, ekonomski opravdani i nediskriminirajući te omogućavati ravnopravno sudjelovanje svima, od velikih industrijskih sustava do kućanstava.

Zakon također uvodi mogućnost statističkog prijenosa energije među državama članicama. Tom fleksibilnošću Hrvatska mora upravljati strateški, zadržavajući fokus na razvoju vlastitih proizvodnih kapaciteta.

Zaključak: Konstruktivnim dijalogom do funkcionalnog zakona

Probijanje europskih rokova šalje nepovoljan signal investitorima i slabi poziciju domaćeg gospodarstva. Međutim, još lošija opcija bila bi usvajanje neprovedivog Zakona samo kako bi se izbjegle financijske kazne Bruxellesa. 

Novi ZOIEVK treba uvažiti ključne komentare proizašle iz javnog savjetovanja. 

Energetska tranzicija bit će uspješna samo ako je ekonomski održiva za tvrtke koje je financiraju i provode. Vrijeme je da se birokratske barijere zamjene operativnim okvirom koji će obnovljive izvore energije i visokoučinkovitu kogeneraciju pretvoriti u stvarnu konkurentsku prednost hrvatskog gospodarstva.